preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Događanja u školskoj godini 2016./17.

SEDMAŠI NAŠE ŠKOLE NA POLUDNEVNOJ TERENSKOJ NASTAVI U SAMOBORU

Učenici sedmih razreda uputili su se 18. studenoga 2016. u Samobor u pratnji profesora Senije Badić, Jasne Marendić Bajs i Daniela Molnara.  

Cilj poludnevne izvanučionične terenske nastave S ilircima u Samobor bio je približiti ilirsko doba učenicima  u korelaciji nastavnih predmeta Hrvatskoga jezika, Glazbene kulture i Povijesti.

Kako su je proveli, pogledajte pod OPŠIRNIJE i u FOTOGALERIJI.


SAMOBOR JE LEPI VAROŠ

Cilj naše poludnevne izvanučionične terenske nastave S ilircima u Samobor bio je približiti ilirsko doba učenicima sedmih razreda. Željeli smo istaknuti ulogu iliraca u borbi za hrvatski jezik u 19. stoljeću i omogućiti im da na drugačiji način upoznaju stvaralaštvo i vrijeme u kojem su živjeli ilirci Ljudevit Gaj, Ferdo Livadić, Stanko Vraz i drugi.

Samobor je grad čija povijest započinje Zlatnom bulom Bele IV. koji mu je 14. listopada 1242.g. dao status slobodnog  kraljevskoga grada. Taj drevni gradić s više od 16 000 stanovnika nalazi se u Zagrebačkoj županiji. Smjestio se na istočnim obroncima Samoborskog gorja. Udaljen je samo 23 km od Zagreba s kojim je stoljećima povezan. Kroz Samobor protječe potok Gradna koga premošćuju mnogi mostovi, a najznačajniji je onaj koji povezuje Trg kralja Tomislava i Ulicu Ivana Perkovca. Izgrađen je 1906.g. od armiranoga betona te je po načinu izgradnje i materijalu u to vrijeme bio drugi most po veličini u Europi.

            Zajedno s učenicima prošetali smo Samoborom: ulicama iliraca, glavnim gradskim trgom koji nosi naziv prvog hrvatskoga kralja Tomislava… U vrijeme ilirizma Samoborci su ga zvali Plac. Središnje mjesto i danas ima Gradska vijećnica kojoj su 1902.g. na pročelje stavljena dva reljefa zaslužnim gradonačelnicima ilircu Ferdi Livadiću i Ljudevitu Šmidhenu. Prešavši mali drveni most preko potoka Gradne uputili smo se prema Šetalištu dr. Franje Tuđmana i ugledali velebno zdanje iz 18.st. Danas je to Samoborski muzej s bogatim zbirkama. U 19.st. bio je  Livadićev dvorac, omiljeno okupljalište mnogih iliraca. Među najviđenijim gostima bili su Stanko Vraz, Ljudevit Gaj , Pavao Štoos, Janko Drašković, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukatinović, Petar Preradović i drugi. Uz ulaz u muzej nalaze se brončana poprsja uglednih „muževa ilirske dobe“ Ferde Livadića i Stanka Vraza. Na pročelju iznad ulaznih vrata dvorca postavljena je spomen-ploča Gajevoj preporodnoj budnici „Još Hrvatska ni propala“ koju je Livadić skladao 1833.g.

 

Posjetivši Samoborski muzej u Livadićevu dvorcu, saznali smo neke nove činjenice iz vremena ilirizma s kojima nas je upoznala kustosica muzeja. Ferdo Livadić je veliki skladatelj ilirac  koji se pohrvatio i promijenio ime iz Ferdinanda Wiesnera u Ferdo Livadić. Učenici su odmah uočili Livadićevo poprsje i veliki koncertni klavir na kojem je skladao Gajevu budnicu „Horvatov sloga i zjedinjenje“, poznatu po prvom stihu pobudnih i ohrabrujućih riječi „Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo…“  Službeno je prvi put izvedena 7.siječnja 1835.g. u starom zagrebačkom kazalištu na Gornjem gradu. I naši učenici su je otpjevali gromko i s radošću uz klavirsku pratnju profesorice Glazbene kulture.

Izašavši iz Samoborskog muzeja, stali smo ispred kuće u kojoj je jedan period svog života proveo i pjesnik Antun Gustav Matoš. Na to podsjeća spomen-ploča podignuta njemu u čast, pjesniku koji je obožavao Samobor. Godine 1908. napisao je: „Krasan je Samobor. Blizina s glavnim gradom daje mu čar blizog ladanja kao Tiburu, Tivoliju, Versaillesu, Schönbrunnu, Windsoru. Okolica je sretna kombinacija od gore i ravnice, polja i šume, vrta i prirode, rijeke i planine, sela i zaseoka, grada i ladanja. Samobor je jedno od najhrvatskijih hrvatskih mjesta.“

Šetnja nas je dovela i do kuće Vrazove Ljubice, Gajeve nećakinje čije je pravo ime Julija Cantilly. Tamo je živjela ona, velika neostvarena ljubav pjesnika Stanka Vraza. Njih dvoje nazivaju i „samoborski Romeo i Julija“. Ilirac Stanko Vraz, pravim imenom Jakob Frass, posvetio je Ljubici svoje ljubavne pjesme „Đulabije“. Posjetili smo i njezin grob koji se nalazi na brežuljku u dvorištu crkve sv. Anastazije. U spomen ovoj velikoj ljubavi Samoborci i hrvatski pjesnici svake se godine okupljaju oko njenog humka i čitaju svoje stihove na pjesničkoj manifestaciji „Vrazova Ljubica“. Na pjesničkom zidu postavljene su mramorne ploče sa stihovima suvremenih hrvatskih pjesnika. Zapisali smo one koji su nam se najviše svidjeli.

Već 25 godina 18. studenoga obilježavamo Dan sjećanja na Vukovar. I ovaj petak mi smo to učinili jer je taj dan  velik i poseban  za sve nas. Nismo ga zaboravili …Minutom šutnje odali smo počast našim braniteljima. Zapalili smo svijeću za žrtve rata u Parku domovinske zahvalnosti blizu crkve sv. Anastazije.

Došlo je vrijeme odmora prije povratka u Zagreb. Svratili smo u slastičarnicu „U prolazu“ na izvanredno ukusne samoborske kremšnite ! Kako se obično kaže: Šećer na kraju! Baš je tako i bilo!

(Prema: Badić, Senija. 2016. Višnja slast i milina. ZA GOVOR jezika hrvatskoga, IV./4. ALFA. Zagreb.)

                                                                            



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Alen Horvat   datum: 8. 12. 2016.




preskoči na navigaciju